Riječ ravnatelja - Stanko Ožanić naš učitelj

Poljoprivredna, prehrambena i veterinarska škola Stanka Ožanića započela je svoj samostalni hod 1. rujna 1992.god. Do tada je, kao jedan od odjela, bila u sustavu, sada bivšeg, Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje "Juraj Baraković".Odjel je obuhvaćao poljodjelska i prehrambena zanimanja. Odlukom sva tri općinska vijeća Grada Zadra od 1. rujna 1992., jedna je od šest novonastalih Škola iz spomenutog Centra. Osamostalila se pod imenom Poljoprivredno - prehrambena škola Zadar. Pod tim imenom Škola uvodi novi program, veterinu, već u školskoj godini 1993./´94.. Početkom 1995. godine, Škola mijenja ime u Srednja škola Stanka Ožanića. "Zacrtali smo" da Školu resi ime osobe koja je bila agronom, vjerski, moralno i nacionalno određena osoba.

Takvu osobu smo pronašli u Stanku Ožaniću čije je ime potvrđeno na znanstvenom skupu " Stanko Ožanić- život i djelo" koji je održan 24. lipnja 1994. godine u organizaciji ove Škole i Matice hrvatske – ogranak u Zadru. Potvrdilo se da je Stanko Ožanić bio vodeće agronomsko ime u Dalmaciji, u skoro cijeloj prvoj polovici 20. stoljeća.

U Zadar, kao sjedište Carsko-kraljevskog namjesništva, upućen je 1899. g. po dekretu Zemaljske vlade u Zagrebu, kada je žiloždera (filoksera) već posušila vinograde Ravnih kotara i pripadajućih otoka te se nezadrživo širila prema jugu Dalmacije. Ostavši bez vinograda, pretežno poljoprivredno stanovništvo Dalmacije, traži kruha u tuđini. U prekomorske zemlje odselio je veliki broj stanovnika sjeverne Dalmacije, najviše iz Ravnih kotara i zadarskih otoka. U iseljavanju je prednjačilo mlado stanovništvo, što je vodilo biološkom osiromašenju i tako malobrojnog stanovništva Dalmacije.

Obnova vinograda bila je jedini lijek da se zaustavi iseljavanje stanovništva. Ožanić, koji nije imao pravo na dugotrajna ispitivanja i čekanje,u najkraćem roku uspijeva obnoviti vinograde Dalmacije.Uvodi nove američke podloge tzv. amerikanske loze, otporne na filokseru i tako zaustavlja drugi najveći egzodus Hrvata u prekomorske zemlje. To je epohalni zahvat, jer je, uglavnom nepismeno stanovništvo, trebalo naučiti navrtanju (cijepljenju) loze. Stanko Ožanić uspijeva, održavanjem tečajeva, izravno na terenu, diljem cijelog teritorija zahvaćenog filokserom. Odlazi k težaku, ne čeka da ovaj dođe k njemu. Nabavlja potreban mu alat te ga besplatno dijeli. I danas se u kućama zadarskog zaleđa može pronaći "Ožanićevih" noževa za navrtanje, a koji su bili proizvedeni u firmi KUNDE u Njemačkoj. Proslavio se stalnim uvođenjem novih alata i naprava potrebnih za povećanje poljoprivredne proizvodnje. Lomi stare navike i stremi k novom i boljem. " Kad mogu drugi, možemo i mi ", Ožanić hrabri našeg težaka. Tiska brošure i knjige, objavljuje članke u više poljoprivrednih listova i tako dopire do "glava težakovih". Sije samopouzdanje među svoje domaće ljude jer dobro zna da bez samopouzdanja i vjere u sebe nije moguće ostvariti pozitivan rezultat.

Ožanić je vrstan pisac knjiga. Napisao je 30- ak knjiga, od kojih, za sada znamo za dvadeset. Nema područja poljoprivrede o kojem nije napisao knjigu. Objavio je više od 300 članaka u raznim časopisima. Na terenu je održao bezbroj teorijskih i praktičnih predavanja. Zbog hitnosti nije imao vremena čekati potvrdu teorijskih istraživanja. S praktičnim radnjama je išao naprijed i tako uspijevao, a sve zbog žurbe da novim nasadima vinograda i drugih kultura stvori uvjete za život svom autohtonom stanovništvu. Tko zna gdje bi se mnogi današnji stanovnici Ravnih kotara i otoka rodili da nije bilo Ožanića, jer bi se njihovi djedovi, sada već i pradjedovi, bili odselili u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland itd.

Osim stručnih vrijednosti koje su krasile Ožanića, on je bio pravi domoljub i rodoljub. Ne bez posljedica! Talijanskom okupacijom Zadra na kraju Prvog svjetskog rata, hrvatskim domoljubima, pa ni Stanku Ožaniću nije bilo mjesta u Zadru. Sa svojom obitelji seli u Split gdje nastavlja s predanim radom na korist našeg poljodjelstva. Nastavlja pisati, objavljivati stručne članke u časopisima i prosvjetiteljski djelovati na naše ljude. Umire u Splitu, na dan Sv. Ivana, 24. lipnja 1944. godine. Počiva na splitskom groblju Lovrinac. Iza sebe je ostavio i više knjiga napisanih u rukopisu. Društvo agronoma, prijatelja Ožanića, nakon njegove je smrti objavilo knjigu "Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti", iz koje se i danas ima što naučiti.

U samostalnoj Hrvatskoj državi, nakon 1991., stvoreni su uvjeti da naše škole nose naša imena. Tako je u organizaciji Poljoprivredno- prehrambene škole i ogranka Matice hrvatske u Zadru pripremljen veliki znanstveni skup "Stanko Ožanić- život i djelo", a u povodu pedesete obljetnice smrti, tj. na dan 24. lipnja 1994. godine. Istog dana Poljoprivredno-prehrambena škola , uz odluku Skupštine Zadarske županije, mijenja ime u "Srednja škola Stanka Ožanića".

Škola se trajno resi zbornikom "Ožanić", što je Matica hrvatska Zadar objavila godinu dana nakon održanog skupa. U međuvremenu je škola Stanka Ožanića zajedno s Maticom hrvatskom - Zadar podigla spomen ploču na njegovoj kući u Splitu gdje je živio do smrti, kao i spomen ploču na Poljoprivrednoj stanici – Prvoj praktičnoj poljoprivrednoj školi u Zadru, a koju je 1901.- 1902. gradio naš Ožanić.